17. obljetnica smrti Dragutina Tadijanovića

Na današnji dan, prije 17 godina u Zagrebu je, u svojoj 102.g. umro Dragutin Tadijanović. Jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća, za svoga života je napisao 495 pjesama, a u nastavku donosimo tekst o jednoj od njegovih najpoznatijih pjesma, o pjesmi “Prsten”.

“

Nedužna mala stvar

Tko nije čitao Tadijanovićevu pjesmu o Prstenu, prstenu vrlo starom, srebrnom prstenu s kamenom koji se zove karneol. To je pjesma o prolaznosti, o vremenu, koje teče bez predaha, pa vlasnici prstena od jučer ne znaju ništa o vlasniku prstena danas.

Prsten je Tadijanović nosio od ljeta 1933. kojeg mu je poklonila njegova Jela, tada njegova djevojka, a od 4.IX.1939. Tadijanovićeva supruga. Poticaj da napiše pjesmu o Prstenu zbio se puno godina kasnije, kada se Tadijanović s pjesnikom Zlatkom Tomičićem vraćao iz Rastušja u Zagreb. Nakon praznika 1955., koncem studenoga, u  prepunom vlaku, Tomičić je pitao Tadijanovića za njegov prsten, on je htio čuti kakvo mu je porijeklo, koliko vrijedi, kako je došao do njega. Već prvog prosinca Tadijanović je napisao pjesmu Prsten.

Tadijanovićeva  misao je o prstenu kako vlasnici prolaze, a prsten ostaje.  Govori  u pjesmi ne cijena, već rastanak. Ne, koliko prsten vrijedi, već koliko dugo ćemo ostati zajedno. Ta misao, Tadijanovićev lirski subjekt, otkriva nam prolaznost života koji jednostavno briše realne slike, a veličinu života nalazi u suprostavljanju te očite prolaznosti prividnim neprolaznostima.

Prsten, nedužna mala stvar, koji posjeduje realnu sadašnjost, magijom pjesnika i jezika, i ako već 17 godina nije na Tadijanovićevoj ruci, preživjet će sve nas, bit će ga i onda kad nas ne bude.

Mi koji živimo, znamo i vjerujemo, da  desetine Tadijanovićevih pjesama žive u nama, a živjet će i poslije nas, sve dok bude hrvatskog jezika.

PRSTEN

Kad me pitaju, kakav je

Prsten moj, i odakle je, odgovaram:

Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap

Tamne krvi, koji zovu karneol,

Nosio je, u davno doba, na polasku

U križarski rat, vitez neki.(Tko zna išta

O njemu?) Kasnije, mnogo kasnije,

Nurnberški zlatar kamen je okovao

U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,

Prelažaše s ruke na ruku. ( Te su ruke prah

I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

Pa je došao, j e d n o g a  d a n a , i na moju ruku;

Ona je o njemu ( godine, godine!) napisala stih;

“Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov“

A nitko nije pomišljao da je doista

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov,

Nego me ispitivahu:

Koliko bi on stajao,

I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.

Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,

Da nisam o tome mislio, i da ne znam

Hoće li on sa mnom leći

U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci

Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati

Da se i meni činilo, kao i onima

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada

Rastati od prstena, od prstena od srebra,

S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma

O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Zagreb ( Ilica 26) 1. prosinca 1955. četvrtak , popodne “