Fundus Galerija umjetnina obogaćen je novom donacijom akademskog slikara Željka Subića

Riječ je o akriliku na drvetu po imenom „Monotonija ravnice IV „ dimenzija 58x 86 cm iz 2011. godine , koji je autor poklonio našoj instituciji nakon izložbe održane u Likovnom salonu „Vladimir Becić“ 8. ožujka – 8. travnja 2018.

Iz predgovora kataloga izložbe Life is good održane u Likovnom salonu „Vladimir Becić“

Klasična likovna tema krajobraza kroz povijest je doživljavala  stilske mijene koje su slijedile liniju umjetničkog shvaćanja krajobraza ali i čovjekovog  odnosa prema njemu. Iskustvo pejzaža kao motiva znači iskustvo   prostora nikada doduše cjelovitog  nego tek  njegovog fragmenta zadanog prostornim koordinatama  visine, širine i dužine. Povijest komponiranoga pejzažnog slikarstva, u svojim počecima vrlo narativnog prosedea,  tematski obuhvaća slikanje elemenata prirodnog okoliša ali i onih elemenata koje je čovjek stvorio. Pejzaž  se  može oslanjati na veći ili manji  vizualni verizam  i narativnost u skladu sa  u različitim stilskim epohama; od opsežnog nabrajanja njegove morfologije do redukcije koja više sugerira a manje opisuje. Povijest pejzaža je i povijest jedne velike i važne likovne teme  povijesti slikarstva uopće. Promatrajući realni  pejzaž slikaru je on uvijek predložak, polazna točka i  stimulans, načelo za  brojne varijacije, upravo kao što glazbenik uzima jednostavnu temu za početak, a zatim stvara kompoziciju sankcioniranu  skladnom formom. Struktura slike je plošna  dvodimenzionalna ploha koja  mora slijediti određene zadatosti.  Treća dimenzija prostora ona nepostojeća, tek se može sugerirati. Ključnu riječ kojom Andre Lhote  objašnjava najvažniju osobinu  prostora  slike  u svojem klasičnom djelu „O pejzažu“(„Mladost“, 1951.)  je termin udaljavanje, a koji se postiže stvaranjem slikarskih planova različitih po tonskom ili kolorističkom intenzitetu  i njihovim preklapanjem. Niti jednoj  slikarskoj  temi   to udaljavanje nije toliko važno kao u  temi  pejzažnog slikarstva. Atelje Željka Subića  u Novoj Gradiški, koji se nalazi u kući na brijegu  u kojoj živi, otvara se prema jugu velikim prozorom,  prema širokom posavskom pejzažu koji  počinje na puškomet od kućnog praga i koji  je vizualna činjenica za svakoga tko boravi, makar i vrlo kratko u tom prostoru . Subiću  i njegovom  slikarskom oku Posavina  je sudbinska konstanta koja ga prati skoro cijeli život. Mijene tog pejzaža uz nestalni intenzitet  sunčevog svijetla bio bi poticaj  za slikarsku avanturu  mnogim slikarima. Subiću je on  poodavno postao važnim  razlogom  kao nadahnuće za  brojne slikarske cikluse. Tema krajobraza međutim pomalo nestaje  iz kompendija tema suvremene umjetnosti. Rijetki mu danas pridaju pažnju i značaj do te mjere da bi mu posvetili godine upornog rada. Subić pripada onima koji se  pejzaža još do sita nisu  nagledali. I njegov pejzaž je evoluirao od najranijih radova  bivajući sve  manje ikona i deskripcija,  a sve više struktura. Iz povišenog očišta, zakošenu plohu pročišćenog i ogoljenog pejzaža vidi u matrici racionalnog sklada tražeći naslućenu  i vidljivu  geometriju u njegovoj podnici, zakonitost po kojoj on  za ovog slikara jedino i može postojati. Geometrija i ne može biti strana na ovoj zemlji  koja Subića okružuje jer to je  kultivirani, zaorani  pejzaž  koji je već na  neki način strukturiran po obrascima knjiga zemljišnih mjernika i  iza kojeg također stoje   brojne generacije ratara i njihova stoljetna posvećenost tom pejzažu koji im je  u konačnici značio život. Subić je međutim mjernik druge vrste. Dr. Bogdan Mesinger za Subićeve pejzaže navodi slijedeće:„Samo osamljenici postaju otkrivačima. Zato i vijesti o otkrićima dugo putuju do sluha i oka drugih, zaštićenih navikama od svega nepoznatog. A takva je i Subićeva sudbina. Upravo zato što je nedovoljno poznat, Željko Subić je dovoljno slobodan da oslobodi jednu posve novu strukturalizaciju krajobraza koja je latentno – no s ogromnom potencijalnom energijom – počivala u njemu. Zato je i susret s njegovim slikama u ovom trenutku praznik otkrića eksplozivne dinamike pejzažnih struktura kakve nam nije moglo otkriti tradicionalno slikarstvo. Subić je oslobodio tradicijom porobljeni pejzaž zemlje i vratio ga izvornom, otkrivačkom slikarstvu. Samo ga je tako mogao vratiti i sebi samom.“ Subićevo  načelo percepcije  pejzaža preskače prvo  poglavlje  slikarskog uvodnog plana tražeći fokus u udaljenim i smirenim ritmovima  krajobraza  u čijoj morfologiji  više nema mjesta za veliko i vertikalno  već horizontalno i usitnjeno   po mjeri  nostalgije za daljinom, za onom svima jednako fascinantnom  krajnjom točkom koja  briše granicu neba i zemlje… Vapaj  i potraga Slavonca Matka Peića za slikarom  slavonskog blata njegova rodna zavičaja,  našao je odgovor u jednom drugom Slavoncu… u  Subićevoj zemlji i njegovom zavičaju kojeg uporno slika cijelog života. Pejzaž bez intenzivnoga podnevnog  plavoga neba obasjan je ravnomjerno uvijek istim  difuznim svjetlom,   postoji kao zbroj   toplih  registara   zlatnih tonova ili hladnih  sivih i zelenih nijansi.On postaje  blizak  svima nama  kroz ovaj  slikarski zapis, jer  mi koji smo stasali  u Posavini  takav ravničarski pejzaž prepoznajemo kao svoj zavičaj. Subićevo gusto tkanje teksture vodoravnih silnica ogledalo je  pejzaža ovog dijela Slavonije. Pejzaž reduciran do ruba  apstrakcije  istovremeno vrlo živo postaje asocijativan. Gledajući ga, slutimo  da smo  u vlastitom kraju, blizu vlastite kuće stoga je i „život dobar“ kako  iščitavamo na nekim njegovim slikama,  slovima ispisani  intruziv/poruku, „life is good“. Zasebnu manju cjelinu na ovoj izložbi čine ciklusi  klasja, halucinantnih vizura i arabeski  podvodnog svijeta i nebeskih portala  oslobođenih zemaljske gravitacije i vodoravne kompozicije  prometnutih  u simbole i geste. I oni nose isti  slikarski rukopis i morfološku zadatost  sklonost strukturiranju … Milan Bešlić u predgovoru kataloga  Subićeve izložbe u Galeriji „Vladimir Filakovac“ o tom ciklusu navodi slijedeće:“