U četvrtak 9. prosinca, 2021. u Galeriji „Ružić“ otvorena je izložba akademskog slikara Željka Mucka pod imenom Strukture kontinuiteta

Već zarana urbane motive ili  mrtve prirode Mucko otvara novim mogućnostima koje  se udaljuju od doslovnosti motiva u korist  građenja  nove i drugačije slikarske stvarnosti. Marijan Špoljar zapaža u Muckovoj monografiji koju potpisuje: „Muckov slikarski razvoj bio je lišen velikih zahvata turbulencija, lomova imperativa. Umjesto toga slikar se kretao unutar  granica klasičnoga slikarstva, tražeći  stilsko-morfološki okvir  u kome će njegov pogled na  svijet i senzibilitet najbolje doći do izražaja, te pronalazeći motive koji najbliži njegovu oku i srcu.“ To kretanje  možemo pratiti od njegovih prvih ciklusa koji su obuhvaćali mrtve prirode, urbane pejzaže, portret  ili ljudsku figuru,  do zadnjega  s kojim se Mucko predstavlja  u Galeriji „Ružić“, a uključuju trinaest ulja na platnu velikog formata. Rukopis koji prožima sve njegove cikluse neovisno o temi, inzistira na slojevitim   teksturama i kontrastima  koji su satkani od  varijacija  toplo- hladnih tonskih vrijednosti odabrane palete. Koherentnost njegova duktusa  je konstanta koju s lakoćom prepoznajemo i poput otiska prsta identificiramo  s autorom u njegovom novijem  opusu. Već postojeći  obrazac gradnje slike u ranijim figurativnim serijama sugerirao je  mogućnost i težnju u pomaku prema apstraktnome; tek je malo trebalo da se figurativno  oslobodi opisnoga i da  struktura, u osnovi obojena mrlja,  sama po sebi postane autonomnim elementom  lišenog potrebe da definira bilo što ili  da nosi  oznaku literarnosti. Lišene ilustrativnosti ostale su čiste slikarske kompozicije   u kojima  kao na glazbenoj partituri vladaju zakoni  harmonije. Serija  radova iz 2014. pod nazivom Kuća dotiču granicu koja ih  dijeli od apstraktnih kompozicija…Tek detalj  vrata ili prozora govori da je figuracija još uvijek prisutna, ali  je na  onom „graničnom“ terenu gdje se spaja apstraktno i figurativno o kojem piše Igor Zidić u zbirci eseja pod nazivom „Granica i obostrano“. Svoja slikarska istraživanja Mucko je  započeo poput mnogih slikara na uobičajeni  način; u početku kao figurativni slikar postupno se  počeo približavati   granici  nepredmetnoga kroz vlastitu praksu. Neka platna nose i  neobične  intruzive u vidu  igraćih  karata, zamagljenih novinskih slika i  novinskih isječaka. Oni  za slikara očito nose ne samo simboličku  vrijednost (tu je i  crno bijela reprodukcija Račićeve „Majke i djeteta“) već ih konfrontira slojevima  uljane materije   slike   stvarajući  dijaloški okvir za dva oprečna, ali  istovremeno ravnopravna  segmenta u  promišljanju cjeline slikarske matrice.

Mucko ne odustaje od istraživanja i  pomicanja granica  unutar  problematiziranja   likovne morfologije. I ovaj zadnji   ciklus  apstraktnih kompozicija s kojim je učinio  korak dalje potvrđuje to zapažanje. On je logično izrastao  na viđenju prirode na  ranijim platnima. Slikanje  je u osnovi proces koji za  svakog dobrog slikara   nikada nije statičan jer prožet sretnim dvojbama nikada nije završen.  Percepcija  vlastitog rada  u  očima slikara se  neprestano mijenja. Smjerokazi i ishodišta  u  osobnom  iskustvu  najvjerodostojnija je popudbina koju slikar ima za  gradnju  vlastite slikarske vizije i za nova istraživanja. Put koji je  Mucko odabrao i stvoreno djelo na tom putu  jasno potvrđuju da je  slikarska avantura  dugotrajni proces neprestanih preobrazbi i traganja.
 
Branimir Pešut