O recikliranju u umjetnosti povodom Dana planeta Zemlje

Recikliranje je iznimno složen, ali i univerzalan fenomen bilo da se promatra u sadašnjosti ili u okviru kultura i zajednica iz prošlosti. To je skup društveno-ekonomskih, političkih odluka nekog društva i pojedinaca. Načini i motivi koji su čovjeka u dalekoj i bližoj prošlosti navodili na popravljanje, ponovnu upotrebu i recikliranje predmeta i/ili materijala duboko su usađeni u različite sfere društva, ali prije svega u čovjeka.

Stvaranje umjetničkog djela korištenjem odbačenih predmeta   tzv. upcycling  zahtijeva mnogo sati istraživanja i eksperimentiranja s materijalima i njihovim mogućnostima, kao i vremena za prikupljanje otpada. Rezultat su iznenađujuća djela u kojima je jedina granica-umjetnikova mašta i kreativnost. Sve veći broj umjetnika u svijetu predan je ovoj vrsti održive umjetnosti, a među njima se ističu: Gerhard Bär– njemački dizajner koji  više od 20 godina stvara umjetnost od svakodnevnih predmeta i plastičnog smeća. Njegovi radovi spoj su estetike, ekologije i društvene odgovornosti. Martha Haversham-  multidisciplinarna umjetnica iz Londona usredotočila se na stvaranje slika i kolaža od otpada vezanih uz žensku modu. Michelle Reader: engleska umjetnica koja izrađuje skulpture s mehaničkim elementima recikliranim iz igračaka i satova koje sakuplja s odlagališta otpada, dućana i trgovina rabljenim stvarima . Wim Delvoye– belgijski konceptualni umjetnik koji radi s rabljenim gumama. Ne mijenjajući strukturu kotača, on oblikuje figure nadahnute prirodom, cvijećem i biljkama. Yuken Teruya– umjetnik japanskog porijekla koji svoj rad temelji na upotrebi recikliranih materijala.

Češka umjetnica Veronika Richterova koristi različite metode rezanja, grijanja i sastavljanja plastične ambalaže kako bi načinila živopisne providne verzije svakidašnjih predmeta, od krokodila preko biljaka pa sve do lustera. Njezina posvećenost plastičnim bocama ne staje na umjetničkim kreacijama – dosad je skupila preko 3 000 plastičnih predmeta iz različitih zemalja i opsežno piše o povijesti i uporabi plastike.

Riječka umjetnica Tanja Blašković  iza sebe ima  brojne inovativne i značajne projekte kojima zagovara ekološku osviještenost. Osim radom na projektu Ri:use centar Rijeka u svom umjetničkom stvaralaštvu koristi reciklirane materijale i vrlo često stvara slike od plastičnih vrećica. U suradnju s komunalnim društvom Čistoća Rijeka i tvrtkom Big Belly, sudjeluje na oslikavanju pametnih spremnika za otpad. Stoji iza brenda „Imagine plastic“ koji se bavi prenamjenom plastičnih vrećica u modne dodatke pomoću posebne tehnike peglanja i recikliranja vrećica te „Cutie pie“ koji kroz tradicionalnu tehniku poput veza i goblena kroz teme poput ljubavi prema životinjama i prirodi želi u promatraču pobuditi osjećaje brige prema planetu Zemlji.

 U svojem recentnom radu-  muralu „Zagrljaj“ prikazala je ženski lik, kako vrlo nježno grli Zemlju želeći ju zaštititi, umiriti, reći joj da će sve biti u redu. Predimenzioniranost ženskog lika naglašava utjecaj svakog čovjeka na dobrobit planeta te kako malim promjenama u načinu korištenja resursa (odabir javnog prijevoza, a ne automobila) i našim potrošačkim navikama (odabir proizvoda koji nisu u jednokratnoj plastici, recikliranje i slično) itekako možemo promijeniti stvari na bolje zbog generacija koje dolaze. I među umjetninama iz fundusa zbirke Ružićevih suvreminika izdvajamo radove dvojice autora koji su u korelaciji s temom recikliranja. Stevan Luketić hrvatski kipar (Budva, Crna Gora, 8. XI. 1925 – Zagreb, 1. X. 2002). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1955 (F. Kršinić). Suradnik kipara Vojina Bakića (1952–58). Uglavnom u metalu izrađivao apstraktnu skulpturu rastočenih oblika, koja je početka 1960-ih bila bliska informelu. Oko 1970-ih približio se fenomenu tzv. starežne skulpture (skulptura otpada), osobito u obradbi mrežastoga kostura automobilskoga hladnjaka kao samostalne skulpture ili osnove za asamblaž. Autor spomenika u Zagrebu i Lepoglavi. Šezdesetih je radio skulpture od kilera (hladnjaka za automobile).  Jedna takva skulptura, doduše, novijeg datuma je i  Skulptura VI/96, koja se nalazi u stalnom postavu Galerije Ružić. Ratko Petrić rođen je 12. svibnja 1941. godine u Zadru.  Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1966. u klasi V. Radauša i bio suradnik njegove Majstorske radionice 1966–69. Suosnivač je  likovne grupe Biafra. Od 1998. bio je izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radio socijalnu i angažiranu skulpturu (Abortus, 1976; Rađanje Venere, 1989) te cikluse kojima ironizira društvene mane i pomodnosti (Teatar birokracije, 1972; Poklonstvo bogu Erosu, 1976; Kipleraj, 1998). Antiljepotom, nekonvencionalnim izrazom i efektom šoka (Skica za spomenik intelektualcu, 1989) postizao ekspresionističko raspoloženje, a kadšto koristio nekiparske materijale: kožu, papir, dlaku, meso i gotove predmete (Čovjek tuba, 1971; Hamlet, 1989). Bavio se karikaturom i grafičkim oblikovanjem. Objavio mape grafika (Golim perom, 1980). Začetnik ideje Aleja skulptura na savskome nasipu u Zagrebu. Autor više javnih skulptura, ponajviše u Zadru (Petar Zoranić, 1969; Perivoj od slave, 2002) i u Zagrebu (Chaplin, 1983; Kapi, 1990–91). Ratko Petrić umro je 12. listopada 2010. godine u Zagrebu. Njegova skulptura Hamlet, također smještena u stalnom postavu Galerije Ružić, nastala  je zavarivanjem različitog mehaničarskog alata i dijelova radijatorskih cijevi u formu kostura.